
Pepa je bila devojčica kao i sve druge. Pomalo razmažena, pomalo svojeglava, ali izuzetno lepa i pametna. Bila je i izrazito lenja. Mama i tata su se svađali sa njom kad god je u kući trebalo nešto uraditi. Nikad se nije prihvatala ni najmanjeg i najlakšeg kućnog posla. Od usisavanja su je bolela leđa. Od brisanja prašine bi joj stradali sinusi, te je kijala i kašljala. Od pranja suđa bi joj ispucale ruke. I tako bi naša Petrija, zvana Pepa, vešto izbegla da uradi bilo šta u kući.
Jednog poslepodneva došla je iz škole veoma uzbuđena. Naime, popularni dečaci iz njene generacije pravili su žurku i ona je bila pozvana. Po prvi put. Uvek je vikendom gledala kako se starije sestre spremaju za izlazak, a ona je ostajala kod kuće. Ovog puta to se neće dogoditi – i ona će konačno ići na žurku.
Oduševljeno je objavila tu vest mami i tati, dodajući, naravno, kako nema šta da obuče jer su joj sve najlepše i najbolje stvari iz garderobe bačene na pranje. Mama i tata su se međusobno značajno pogledali. Videli su svoju šansu da Pepu nauče pameti, odnosno vrednoći. Rekli su da joj dozvoljavaju da ode na žurku, ali pod uslovom da sama opere svoju garderobu. U suštini, trebalo je samo uključiti veš mašinu, kasnije mašinu za sušenje, te izvaditi stvari iz nje, opeglati i složiti.
Ali Pepa je bila užasnuta ovom idejom. Počela je da viče i da baca stvari po kući. Nazvala je svoje roditelje maćehom i očuhom, izrabljivačima dece, pretila da će ih prijaviti službi za socijalni rad kako je teraju da radi teške poslove i na kraju, pošto oni nisu pristali na njene ucene, otišla je uplakana u svoju sobu.
Sve to vreme njene sestre su se već spremale za izlazak. Trebalo je obići frizera, manikira, kozmetičara. One nisu bile obdarene nekom klasičnom lepotom, moglo se mirne duše reći da su bile prosto ružnjikave. Jedna previsoka i premršava, sa tankom svetlom kosom, špicastim nosem i malo izbačenim prednjim zubima; a druga niža i debeljuškasta, sa šiškama koje su joj išle u oči, velikim mladežom na sred lica i spuštenim očnim kapcima koji su joj davali izgled pospanosti. Ali one su znale sve svoje vrline i mane i uvek vešto šminkom i odećom pokrivale nedostatke, a isticale ono što je bilo lepo na njima.
Pepa se durila u svojoj sobi, kad joj je zazvonio telefon. Bila je to njena najbolja drugarica i buduća kuma, tako su se dogovorile još u zabavištu, da će kumovati jedna drugoj. Kada je čula problem, odmah je imala rešenje. Posavetovala je Pepu da pobegne kroz prozor i dođe do nje. Bile su slične građe, mogla je pozajmiti šta god je htela i od odeće i od obuće. Ne časeći ni časa, Pepa je to i uradila.
Kod kume se obukla i našminkala. Bila je prelepa. Svoju bujnu crnu kosu je uvila u lokne i pustila da joj pada niz leđa. Obukla je topić sa šljokicama i plitke farmerice, tako da joj se vidi ravan i zgodan stomak. Obula je i štiklice, prvi put u životu. Kada se našminkala, nije mogla samu sebe da prepozna u ogledalu. Bila je prelepa.
Ona i kuma su zajedno otišle na žurku, sa malim zakašnjenjem. Tako će najbolje ostaviti utisak, rekla je kuma. Muzika je treštala, kuća je bila puna tinejdžera koji su jeli i pili bezalkoholna, ali i alkoholna pića koja je domaćin nekako prošvercovao. Kada su ušle, glavni frajer iz škole, Živorad, zvani Žile, odmah ih je spazio. Pepu je znao iz škole, ali nikad do tad je nije video tako lepu, našminkanu, doteranu, sa prelepom frizurom. Prišao je i poveo je do bazena gde je žurka bila najžešća.
Skakali su, pevali i igrali uz domaće hitove, kao što su Ceca, Jeca, Seka, Goga, Olja, Brena, Sinan, Kemal, Jašar, Šaban i naravno Džej. Vreme je brzo prolazilo za Pepu, jer se zabavljala kao nikad u životu. Odjednom, setila se da kod kuće ne znaju da je ona na žurci i da će možda otići u njenu sobu da je provere. Izvadila je mobilni iz džepa i pogledala na sat. Bilo je skoro četiri, a u pola pet njen tata već kreće na posao. Ni najmanje nije želela da se sudari s njim na vratima. Morala je da požuri ako nije želela da je uhvate.
Nasmešila se Žiletu i pokušala da mu kaže da mora da ide. Od glasne muzike nije je čuo, ali ona je već potrčala ka vratima. Krenuo je za njom kroz gužvu, no nije je mogao stići. Vikao je, ali ona ga nije mogla čuti. Dok je trčala niz stepenice da uhvati taksi za put kući, iz džepa joj je ispao telefon. Žile je stigao do vrata samo da bi video kako su se vrata taksija zalupila za njom i auto je odjurio u noć. Ali na stepeništu je nešto sijalo. Sišao je da vidi šta je to i shvatio da je Pepin telefon. Nasmešio se pobednički.
Sutradan je Pepu neizdrživo bolela glava. Morala je rano da ustane da mama ne bi posumnjala da je bila na žurci. Ali kad je videla da joj nema telefona, veoma se zabrinula. Nije znala šta će reći roditeljima, kako ga je mogla izgubiti kad nigde nije izlazila. Sestre su joj se smejale. Obećale su da neće reći roditeljima da su je videle na žurci, ali dalje nisu htele da joj pomognu. Ceo taj dan je lupala glavu šta da uradi u vezi telefona. Spas je stigao u vidu zvona na vratima.
Iako nikad ranije nije imala taj običaj, ovoga puta Pepa je otvorila vrata. Ne malo se iznenadila kad je ugledala Žileta, ni manje ni više nego sa njenim mobilnim u rukama. Obradovala se kao nikad u životu. Odmah ga je pustila u kuću. Otišli su u njenu sobu da pričaju o nezaboravnoj sinoćnoj žurci. Iznenadila se kad je čula da ni njegovi roditelji ne znaju da je on išao, da je pobegao, kao i ona. Zajedno su se smejali.
Kad je krenuo kući, ona ga je upitala šta može da učini za njega u znak zahvalnosti što joj je vratio telefon. On se malo zamislio, a onda rekao najužasniju stvar koju je mogao da smisli. Naime, dok je u onoj gužvi trčao za njom, neko mu je prosuo čašu vina na majcu, te je ostala velika fleka. Upitao je Pepu, da li bi mogla da mu opere majicu i očisti fleku, da njegova mama ne primeti.
Ona je užasnuto stajala u dovratku, a zatim mu zalupila vrata ispred nosa i popela se u svoju sobu, čvrsto rešena da više nikad ne ide na žurke ako joj roditelji to ne dozvole.
Leave a reply