
Oduševilo me je više knjiga 2020. godine, ali sam rešila da izaberem ovu, pošto je totalno van okvira onog što inače čitam. Knjiga je napisana davne 1966. godine, pisac je Daniel Keyes, a zove se „Cveće za Aldžernona“ (ima i film iz ’68. pod nazivom „Čarli“, ali nisam ga gledala).
Čarli Gordon je rođen sa izrazito niskim koeficijentom inteligencije, izabran je kao savršen kandidat za eksperimentalni hirurški zahvat. Naučnici se nadaju da će pomoću njega Čarlijeva inteligencija značajno da poraste jer je to već uspešno testirano na laboratorijskom mišu po imenu Aldžernon. Operacija je prošla uspešno i Čarlijeva inteligencija raste toliko da on brzo prevazilazi doktore koji su uzrokovali njegov preobražaj…
Neću vam dalje otkrivati dešavanja u samoj knjizi, reći ću samo to da je ono što je mene oduševilo način pisanja, iz Čarlijeve perspektive. Pisana je kao dnevnik, gde vi iz dana u dan dešavanja primećujete koliko se on menja, rečenice su mu inteligentnije, pravopis i gramatika se poboljšavaju, pisac je sjajno dočarao kako posle ’operacije’ um glavnog junaka napreduje, kako mu se šire vidici, kako primećuje stvari koje ranije nije smatrao važnim i kako u skladu sa tim menja i svoje ponašanje i emocije i …
Ovu knjigu sam počela da čitam prvog dana raspusta prošle godine i završila iste noći 🙂 Nisam mogla da zaspim dok ne vidim šta je bilo na kraju. Ustajala sam iz kreveta da se umijem, da bih ostala budna dok je ne pročitam. Toliko je dobra 🙂
Leave a reply