Ako bi neko od nas pronašao čarobni štapić koji bi mogao rešiti probleme u društvu, svi bismo verovatno poželeli iste stvari.
Puf! Nema više rata, gladi, patnje i nasilja.
Puf! Zbogom globalno zagrevanje.
Puf! Hasta la vista usamljenosti.
Odjednom, svako dete bi imalo najboljeg druga i živelo bi u kući punoj ljubavi. Terorizam bi bio kao velike boginje – zastrašujuć, ali iskorenjen. Odjednom, svet bi bio prijateljsko, srećnije i mirnije mesto.
A nakon što su ti veći problemi rešeni, možda bismo mogli iskoristiti štapić i za popravljanje manjih problema. Računajte samo da on i dalje pomaže društvu u celini, ne da radi lično za vas. Ne može svako da fijukne svojim štapićem i očekuje da osvoji milione dolara, i zdravlje i sreću za svoju decu. Šta biste promenili? Šta učinili?
Moj broj tri bi definitivno bio – japanke. Ne mislim na žene iz Japana, nego na popularnu vrstu obuće bez koje se ne može smisliti letnji dan do podne. A i popodne. Zaista, živo me zanima kome je sinula ta genijalna ideja – Hej, hajde da napravimo papuču čiji kaiš će da se provlači između dva nožna prsta. Svaka čast majstore. Da mi se vratiti u prošlost i lupiti mu jednu roditeljsku, vaspitnu, da više ne misli. Što nije postao baštovan umesto obućar, svet bi danas bio lepše mesto.
Broj dva je čekanje. U redovima – u banci, kod lekara, pred šalterom pošte, na autobuskoj stanici ili kad kupuješ karte za bioskop. Zamislite kakav bi to život bio kada ništa ne biste morali da čekate. Uđete da podignete platu u banci, svi šalteri (ili bar jedan) slobodni. Kao u reklami: uđeš, izađeš i gotovo. Stižeš na stanicu, bus upravo kreće. Nema smrzavanja na stanici po zimi, nema znojenja leti. U doktorskim ordinacijama ne postoje čekaonice. Predaš knjižicu, zavedu te u kompjuter i kažu izvolite uđite. Koliko bi nam to vremena uštedelo? Neka je to samo par sati nedeljno, to je dovoljno da se više naspavate, pogledate dobar film, popijete kafu sa društvom ili prošetate sa svojom decom. Da, život bez čekanja bio bi prava idila.
Ali prva stvar koju bih promenila jeste idealna linija. Zar ne bi bilo divno kad niko ne bi morao da brine o višku ili manjku kilograma. Pojedeš kilo eurokrema, tepsiju šampita i pola kile prasetine – i ništa. Sve se to istopi, kao da nije ni postojalo. Za ove što ne vole da jedu, anoreksične i bulimične, da se izmisli neka pilula, popiješ i tvoj organizam ima sve što mu je potrebno od hranljivih materija. Ne moraš da se bakćeš u kuhinji ako ne želiš.
Da, svet bi zaista bio savršen…
Imate li vi kakvu ideju? Šta je to što još treba iskoreniti da bi nam bilo bolje?
Leave a reply