Detektiv na zadatku

 U književnoj grupi na fb, Magični svet knjiga  dobila sam zadatak da na osnovu bačene kockice i brojeva koje dobijem, napišem priču na zadate pojmove. Evo je priča:

1 5 1 2 @ da ne bih spojlovala priču, na kraju ću navesti šta su mi kockice zadale da ubacim 🙂

E pa da počnemo:

– A u pičku materinu! – opsovao je privatni detektiv David, izlazeći iz automobila. – Slađo! – povikao je. Sa suvozačkog mesta je izašla omanja devojka, crne kratke kose, sa prevelikim naočarima koje su joj stalno spadale, te je svako malo morala da ih namešta prstom.

– Da, šefe? – upitala je i namestila naočare.

– Da li si ti apsolutno i sasvim sigurna da je ovo to mesto?

– Dži-pi-es nas je doveo…

David prevrte očima, ali ne reče ništa. Okrenuo se da pogleda automobil, bio je to crni audi, nov, tek ga je kupio, nema ni mesec dana. A sad je morao da vozi kroz ovu vukojebinu i plašio se da ga je izgrebao.

– Slađo!

– Da, šefe?

– Ako si pogrešno unela podatke u dži-pi-es, a ja pronađem ogrebotinu na automobilu, tebi ću od plate odbiti! Jasno?

Slađa zaklima glavom i namesti naočare.

U tom se otvoriše vrata kolibe ispred koje su se parkirali. Otvorila ih je zanosna plavuša, sa nogama do zemlje, u crvenoj mini haljini i grudima koje su kipele iz dekoltea.

– Nije Slađa pogrešila. Tačno ovde je trebalo da dođete. – rekla je.

I David i Slađa su zinuli, gledajući zgodnu devojku koja im se obratila. Detektiv se prvi snašao. Prišao je i rukovao se.

– Ja sam David.

– Znam. – odogovorila je ona. – Ja sam vas zvala. Uđite.

– Slađo… – devojka je držala gomilu fascikli u rukama i pokušavala da namesti naočare. – Slađo… majku mu, ne trebaju ti sad ti papiri… hajde, ostavi to, ponesi fotoaparat i uđimo.

Slađa se osvrtala oko sebe, bespomoćno.

– Slađo. Otvori suvozačka vrata, ostavi fascikle na sedište, uzmi fotoaparat i kreni. – David je pogledao u plavušu. – Ponekad je totalno beskorisna. Ali, šta ću, navikao sam na nju. – Plavuša se nasmešila i otvorila mu vrata. U tom je i Slađa uzela fotoaparat i sustigla ih.

Detektiv je video mnogo mesta zločina. Ali ništa nije moglo da ga pripremi na ono što će ugledati u ovoj kolibi usred guste šume. Ušao je i zastao na vratima, šokiran prizorom. U kolibi je bila najmodernije nameštena kuhinja koju je ikad video. Mnogi poznati restorani bi pozavideli na opremi i aparatima koji su se ovde nalazili. Za dugačkim trpezarijskim stolom sedele su tri žene.

Sve su bile identično obučene, u bele kuvarske uniforme. Sve tri su imale identične frizure, kao iz pedesetih godina prošlog veka. Sve tri su držale po zapaljenu cigaretu među prstima i nervozno povlačile dimove.

– Ovo su njegove kuvarice. – rekla je plavuša i nehajno pokazala rukom ka ženama. One su klimnule glavama u znak pozdrava, a detektiv im je otpozdravio. U tom je ušla i Slađa.

– Šefe, evo, donela sam fotoaparat.

– Mesto zločina je u susednoj sobi. – rekla je plavuša i povela ih ka susednim vratima.

– O bože, to je zaista on. – Slađa je zaprepašćeno rekla i prekrstila se.

– Ajde, ajde, ne čudi se. Znala si već ko je žrtva.

– Da, ali nisam verovala!

I zaista, na velikom krevetu na sred sobe ležao je lično papa. Mrtav. Tačnije, ubijen.

– Detektive, želim da otkriješ ko je ubio papu. – rekla je plavuša, iako je to bilo očigledno.

– Slađo, slikaj. – Slađa je namestila naočare i uzela fotoaparat u obe ruke. Počela je da pravi fotografije mesta zločina. Plavuša se namrštila.

– Morate mi obećati da ni jedna od ovih fotografija neće izaći na društvenim mrežama.

– Naravno da neće. – uveravao ju je David. Iako je u sebi već računao koliko novca bi mu tabloidi platili za ekskluzivne fotografije ubijenog pape. „Šta me košta slagati.“ Mislio je dok je obećavao.

Osvrnuo se oko sebe, a zatim pošao da pogleda beživotno starčevo telo.

– Ubijen je udarcem po glavi, tupim predmetom. – stručno je prosudio.

Slađa i plavuša su se nemo složile.

– Znate, – počela je da objašnjava plavuša. – Papa je dolazio ovde u ovu šumsku kolibu za vreme svakog posta. On, naime, nije voleo da posti. To mu je bio jedini porok, hrana… – detektiv David i Slađa su slušali ovu ispovest sa pažnjom. – Gospođe koje ste malopre videdi su kuvarice. One su mu spremale razne đakonije koje je on obožavao… Jedna od njih je ubica, mi smo jedine osobe kilometrima unaokolo. Moraš da utvrdiš koja od njih je to uradila.

– Ili si to možda bila ti? – lukavo je upitao detektiv. Slađa je zastala sa fotografisanjem da pogleda reakciju na plavušinom licu.

– Ili sam to možda bila ja. – složila se ona, na čuđenje detektiva i njegovo pomoćnice. – Naravno, nikog ne možete isključiti. Možda sam to bila i ja.

– Ali nisi. – David je odmahnuo glavom. – Ne bi nas zvala, niti prijavila ubistvo.

– Možda je to bio blef?

Slađa je fotografisala, nameštala naočare koje su joj spadale i slušala s pažnjom ovaj razgovor.

– Onda je ovo dupli blef. – nasmejao se detektiv. – Hajdemo napolje, u kuhinju, hoću da ispitam kuvarice.

Čim je stao na vrata kuhinje, pogledom ju je čitavu obuhvatio. Bila je besprekorno čista, sve je stajalo na svom mestu. Nije bilo ni traga tome da se samo nekoliko sati ranije u ovoj kuhinji nešto krčkalo, a kamoli da je neko ubijen u susednoj sobi. Ali iskusnom detektivskom oku ništa nije moglo da promakne.

– A sada! – napravio je teatralnu pauzu da bi sve oči pogledale u njega. – A sada ću vam reći šta se dogodilo! … papa je … ubijen tiganjem!

Čuo se jedan kolektivni uzdah i svi su sa čuđenjem pogledali u inspektora. Kako li je samo to otkrio? Nije im odao tajnu, da je brzim pogledom po kuhinji otkrio da na zidu, na polici, vise samo tri tiganja, dok je bilo mesta za četiri.

– A ubica je… – ni jedna od pet žena koje su ga okruživale nije mogla da poveruje da je u tako kratkom roku uspeo čak i to da shvati. Nemoguće, pa nije ni sa kim čak ni razgovarao. – Ubica je – nastavio je detektiv. – ONA! – prstom je pokazao na jednu od kuvarica koje su i dalje sedele za stolom.

Sve su bile zapanjene, uključujući i Slađu koja je već imala prilike da vidi brilijantni detektivski um na delu, ali ju je svakog puta iznova zadivio.

Žena na koju je pokazao, pokuša da pobegne, ali je druge dve savladaše. Utom se začu zvuk policijskih sirena i počeše da pristižu automobili, kola hitne pomoći, novinarske i tv redakcije i za tili čas se stvori gužva…

…sat vremena kasnije, i poslednji automobili su se razilazili. Telo pape ubijenog tiganjem je odneto na patologiju, da se utvrdi šta se tačno dogodilo. Žena koju je David otkrio je uhapšena, a druge dve su odvedene da svedoče.

– Ali zašto ga je ubila? – upita Slađa.

– Bila je posvećena vernica. – objasni David, koji je između ostalog primetio i krst koji je žena ubica nosila oko vrata. – Nije mogla da podnese papin greh, to jest činjenicu da on ne posti, a još joj je teže padalo što ona u tom grehu učestvuje tako što mu sprema hranu.

Plavuša, kojoj detektiv još nije saznao ime, klimnu glavom.

– Ali počinila je još veći greh, ubistvo. – nije se predavala Slađa.

– Ona to tako ne vidi. – nastavio je da objašnjava David. – Ona smatra da je spasila prokletstva u paklu i njega i sebe. Čudni su putevi gospodnji…

– A kako si znao koja od njih je ubica? – Slađa je nastavila sa pitanjima, nameštajući naočare.

– Lako. – odgovori je. – Kada sam rekao da je papa ubijen tiganjem, dve od njih su se iznenadile i odmah pogledale ka polici gde treba da vise tiganji. Treća nije. Zato što je već znala da jedan od njih fali i da je njime počinjeno ubistvo.

Slađa je bila oduševljena deduktivnim moćima koje je imao njen šef.

Plavuša je stala kraj vrata sobe u kojoj je do malopre ležao ubijeni papa. Namignula je detektivu i glavom ga pozvala da uđe.

– Slađo, čekaj me kod kolima. – rekao je detektiv, ušao za plavušom u sobu i zatvorio vrata…

– dobila sam likove papu i detektiva, mesto radnje šuma, a zaplet – ubijen tiganjem

Leave a reply

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.