
Pre neki dan sam pročitala novinski članak u kome se opisuju problemi jedne Beograđanke. Naime, ona je starija žena koja ima invaliditet. Pronašla je investitore koji bi napravili rampu u njenoj zgradi, da može lakše da ulazi i izlazi. Oni došli, rekli – nema problema, može da se napravi, doduše treba da se promene ulazna vrata, ali i to će biti o njihovom trošku. Divna priča, rekli biste. I bila bi da joj je tu kraj. Ali, nažalost, ima još.
Naime, od celog tog projekta neće biti ništa jer – ne daju komšije. Jedan ne bi mogao od rampe da priđe prozoru od svog podruma sa spoljne strane. Druga komšinica tu ima baštu, koja bi u tom slučaju bila uništena. Treća širi veš baš negde gde bi trebalo da bude rampa… i tako dalje. Imaju oni i predlog kako da reše ovu situaciju – neka se rampa napravi na dvorišnom ulazu. Ne uviđaju da bi to ženi samo otežalo situaciju, jer da bi došla do ulice morala bi hodati nekoliko desetina metara okolo po travnjaku, a zna se kako travnjaci umeju da budu prepuni rupa, kamenja, a da ne pričam o blatu kad je kiša, snegu i ostalim prirodnim uslovima koji ne odgovaraju nekom ko se i inače teško kreće.
Ova priča me zgrozila. Razmišljam – zašto uopšte treba pitati susede oko nečeg tako bitnog kao što je rampa? Zar po zakonu ne bi trebalo da svaka zgrada ima prilaz koji će omogućavati lakše kretanje osobama sa invaliditetom? Ali čak i da ostavimo zakon po strani, zar nam ljudskost ne nalaže da pomognemo drugom ljudskom biću? Zar nečija bašta ili štrik za veš imaju veća prava od jedne starice? Da nije njeno pravo na slobodno kretanje bitnije od nečijeg prava da zaviruje u sopstveni podrum sa spoljne strane (zašto bi, zaboga, to uopšte i činio?)? A čak iako razmišljamo isključivo o sopstvenoj koristi, zar im ne padne na pamet da će ta rampa možda nekad i njima koristiti? Bar da guraju kolica sa unučetom, ako ništa drugo…
Izgleda mi da smo svi poslednjih godina otkrili da imamo neka ’’prava’’ i sada ih iskorišćavamo do maksimuma, ne vodeći računa o tome da li ćemo time ugroziti prava nekog drugog. Mora jednom da se raščisti – šta se sme, a šta ne. Na šta imamo pravo, a na šta ne.
Svako je slobodan da čini što mu je volja, dokle god njegova sloboda ne ugrožava nečiju tuđu slobodu. Kada bi se svi pridržavali ove maksime, zakon nam ne bi ni bio potreban, a draga bakica bi dobila svoju rampu, plus nova ulazna vrata koja bi dobrodošla svim stanovnicima zgrade!
Leave a reply